petak, 22. lipnja 2012.

Priča o Jabuci


Jednom davno, u nekoj dalekoj zemlji, živjela je žena koja je očekivala svoje peto dijete. Dogodilo se da su je trudovi uhvatili u rascvjetanom voćnjaku, točno ispod jabuke, koja je bila prekrivena cvjetovima od pet latica. To bi, naravno, mogla biti potpuno nevažna slučajnost, no žena je rodila dječačića koji je izgledao baš poput zrele jabuke - sjajan, crven i pomalo žut s lijeve strane. Cijelo se selo okupilo da vidi to čudo, i svi su se dugo čudili, no s vremenom su se naviknuli i vratili svojim poslovima. Svi osim dječakovih roditelja, naravno, koji se nisu mogli prestati čuditi i kojima je bilo pomalo neugodno zbog cijele stvari. Dječak je dobio ime Jabuka, ali svi su ga zvali Crveni i tako je ostalo. Rastao je i igrao se baš poput ostale seoske djece, no kad god bi učinio nešto neobično ili zločesto, otac i majka zabrinuto bi nad njim raspravljali nije li to možda zbog njegove boje. Zato se dječak trudio da nikad ne čini ništa neobično, ništa zločesto, da bude gotovo nevidljiv, tako da ga nikad ne primijete i ne raspravljaju o njemu.
Jednoga dana, kad je Crveni već imao devet godina, kroz selo je prolazio kralj. Ugledao je malog crvenog dječaka kako se igra u dvorištu s braćom i sestrama i oduševio se. Kralj je volio neobične i rijetke stvari, i skupljao je sve što mu se činilo zanimljivim, tako da je odmah iskočio iz kočije i pokucao na trošna vrata. Predstavio se dječakovim roditeljima i ponudio da preuzme Crvenog i povede ga na kraljevski dvor. Obećao je da će dječak imati najbolje obrazovanje i svijetlu budućnost na dvoru. Roditelji su zbunjeno saslušali kralja, ne znajući što da misle o svemu. Naposljetku su pozvali Crvenog i pitali ga bi li želio živjeti na kraljevskom dvoru. Baš u tom trenutku, mala je princeza Tilija zaključila da joj je dosta čekanja, te je ispružila glavu s rumenim obraščićima kroz prozor kočije i viknula tati da želi ići kući. Čim je Crveni vidio malu princezu i njezine obraščiće, zaljubio se preko ušiju. Također je i pocrvenio, ali to se vidjelo samo malo, s lijeve strane. I tako je, kad ga je kralj ljubazno pozvao da pođe s njima, dječak samo kimnuo glavom, bez riječi. Roditeljima je, ruku na srce, laknulo. Nije bilo lako imati neobično dijete u kući. Za nekoliko godina, kad budu zaboravili koliko im je sin doista crven, čak će se početi hvaliti da imaju dijete na kraljevskom dvoru, i to će im mnogo više odgovarati.

https://en.wikipedia.org/wiki/Neuschwanstein_Castle

Crveni je sjeo u kočiju nasuprot princeze Tilije i kralja pa su se zaputili prema dvoru. Kralj ga je cijelo vrijeme ispitivao o njegovom životu i stvarima koje voli, ali dječak nije mogao izustiti ni riječi pred princezom. Samo bi povremeno zbunjeno kimnuo glavom, obično u krivom trenutku. Princeza Tilija zaključila je da je Crveni dosadan i pomalo glup pa je prestala obraćati pažnju na njega, a kralj se ozbiljno zabrinuo. Čim su stigli na dvor, pozvao je svoje najbolje liječnike da ga pregledaju. Liječnici su zaključili da je Crveni potpuno zdrav, vrlo uljudan i poslušan, te pametan koliko je primjereno dobi. Osim boje, koju doduše nisu znali objasniti, baš ništa kod dječaka nije bilo neobično. Kralja je to umirilo. Pobrinuo se da Crvenom bude baš onako kako je obećao njegovim roditeljima. Bio je smješten u velike i lijepe odaje, uredno obučen i dobro hranjen. Podučavali su ga najbolji učitelji, zajedno s malom princezom, no smatrali su ga žalosno zaostalim jer im nikad nije mogao odgovoriti niti na jedno pitanje. Ipak, bio je tih i nije radio neprilike, pa su bez prigovora udovoljavali kralju.
Na dvoru je Crveni nakratko bio prava senzacija i kralj ga je morao svima pokazati, no uskoro su se naviknuli na njega. Dječak se igrao s djecom stražara, kuhara, lakaja i sobarica. Onako tihog i mirnog, odrasli su ga gotovo prestali primjećivati, a Crveni je gledao i slušao, i tako je vidio i čuo sve što se na dvoru imalo vidjeti i čuti. Pomažući svojim prijateljima, naučio je kako se čisti zlatni i srebrni pribor za jelo, kako se pere posteljina i odjeća, koliko se jaja potroši svakog dana, kako se treniraju konji, koliko se dana u tjednu primaju poslanstva i kakve prohtjeve imaju strani gosti. Znao je sve tajne slugu i kuhara i konjušara, a i mnogih vitezova i plemića. Pronašao je sve sakrivene hodnike i tajne prolaze. S vremenom, kralj ga je prestao pokazivati stranim veleposlanicima i izaslanstvima, jer bi Crveni samo stajao pred svima, gledajući u pod, nesposoban izgovoriti ijednu riječ. Naravno, na svim takvim događanjima bila bi prisutna i princeza Tilija. Tako je kralj pomalo zaboravio na njega i samo bi se usput osmjehnuo dječaku kad bi se mimoišli u hodniku. A Crveni je rastao i odrastao u visokog i tihog mladića koji je znao i čuvao svačije tajne, koji je pomagao gdjegod je pomoć bila potrebna, a kojeg iz navike nitko nije zapravo primjećivao.
Kad je princeza Tilija napunila dvadeset godina, kralj joj je odlučio pronaći zaručnika. Ali ne bilo kakvog zaručnika, nikako. U prokušanoj tradiciji starih kraljeva, odlučio je da će se princeza udati za prosca koji uspije ispravno odgovoriti na tri pitanja. Kralj nije imao namjeru prepustiti svoju ljubljenu kćer bilo kome pa je dugo smišljao pitanja, sve dok nije bio zadovoljan vrstom i težinom izazova. Dolazili su kraljevi i carevi, prinčevi i carevići, svi vitezovi koji su željeli oženiti princezu, no nitko nije uspio odgovoriti niti na prvo pitanje. Kako je vrijeme prolazilo, i običan puk odlučio je iskušati sreću, no svi su odlazili bez uspjeha, pomalo čak uvrijeđeni jer nisu znali odgovore.
Crveni je sa strahom gledao tu povorku prosaca. Uvijek kad bi kralj postavljao pitanja, u sobi bi se nalazila i princeza Tilija. Crveni je dugo skupljao hrabrost i pokušavao smisliti kako da riješi svoj problem s govorom u blizini princeze. Naposljetku je uzeo malo tinte za pisanje i na svojoj lijevoj cipeli, odmah iznad palca, napravio veliku crnu mrlju. Tri je dana vježbao s prijateljima na dvoru, sve dok nije bio posve siguran da može voditi razgovor s nekim, a da ne podigne pogled s crne mrlje na cipeli. Do kraja tog razdoblja, njegovi su prijatelji razvili posve novu i doista duboku vrstu zabrinutosti za njega, ali Crveni je bio spreman.
Jednog lijepog sunčanog poslijepodneva, u dan kad su se primala poslanstva, Crveni je obukao svoje najurednije odijelo i pokucao na vrata velike dvorane. Hodao je polako i oprezno, buljeći u drveni pod i brojeći korake, sve dok se nije našao otprilike ispred kraljevskog prijestolja, na kraju dnevnog reda prosaca. Mogao je osjetiti gdje sjedi princeza Tilija, njemu slijeva, kao da malo sunce sjaji i grije s njenog mjesta. Na trenutak je poželio pobjeći, no umjesto toga čvrsto se zagledao u mrlju na svojoj cipeli i ostao stajati pred kraljem. Kralj ga je ljubazno pozdravio i upitao što želi. Crveni je, s gotovo nečujnim podrhtavanjem u glasu, zatražio ruku princeze Tilije. Kralj se vrlo začudio, a princeza još i više, podjednako iznenađena prošnjom i činjenicom da Crveni zna govoriti.
"Ahm", rekao je kralj. Nije mogao smisliti razlog da jednostavno odbije Crvenog, pogotovo zato što od drugih prosaca nije tražio ništa osim odgovora na svoja pitanja. Naposljetku je slegnuo ramenima, nadajući se da su pitanja dovoljno teška, te postavio prvo, s nestašnim osmijehom na kraljevskom licu: "Što držim u lijevoj ruci?"
Crveni je skoro pogledao kraljevu ruku, no na vrijeme se zaustavio i zagledao u svoju cipelu. Razmišljao je i razmišljao, pitajući se koja to neobična stvar stane u ruku, a da je nitko do sad ne bi pogodio. I dok su prinčevi i carevići i običan puk govorili o dijamantima, zlatnicima i svim dragocjenostima kojih su se mogli sjetiti, a koje mogu stati u kraljevsku ruku, Crveni se sjetio kraljevog neobičnog hobija, koji je redovito izluđivao sobare, i rekao: "Žohara, Vaše Veličanstvo."

https://www.sciencedaily.com/releases/2010/10/101025121857.htm

Kralj se zapanjio, a onda je shvatio da pred njim stoji mladić koji je najveći dio svog života proveo na dvoru i da sluge vjerojatno među sobom pričaju o kraljevskom običaju da svakog jutra hrani dvorske žohare ostacima svog doručka, a zatim ih utrkuje po prozorskoj dasci. Na trenutak se smeo zbog vlastite nepromišljenosti, no sjetio se da Crveni mora odgovoriti na još dva pitanja pa je vratio žohara u džep.
"U redu," rekao je kralj, "to je točan odgovor. Drugo pitanje glasi: koji je najdragocjeniji kraljevski začin?"
Crveni je pomislio na silne brodove koji su dolazili natovareni skupocjenim začinima iz svih krajeva svijeta, šafranom, vanilijom, cimetom, kurkumom, a onda se sjetio kako je jednom pomagao u kraljevskoj kuhinji u vrijeme ručka i kako je sve odzvanjalo od kraljevskog glasa koji je kuharima vrlo glasno objašnjavao da su neke stvari važnije od liječničkih preporuka.
"Sol, Vaše Veličanstvo," odgovorio je Crveni smjerno. Kralj se zbunio, shvativši da je opet napravio istu pogrešku. No onda je pomislio da to možda i nije tolika šteta. Crveni je bio visok i drag, uložio je mnogo truda da upozna svog kralja i očito je bio pametniji nego što je kralj mislio. Ispod te neobične crvene boje, čak je bio i pomalo zgodan. Nije bio nasljednik nekog kraljevstva ni poznat po ratnom junaštvu, ali najbolji supruzi (a kralj ne bi pristao ni na što drugo za svoju jedinu kćer) ionako moraju imati neke druge kvalitete.
"Bravo, Crveni!" rekao je kralj dobrostivo. "Nitko dosad nije točno odgovorio na moja pitanja. To je znak da pažljivo gledaš svijet oko sebe, te da shvaćaš da smo princeza Tilija i ja prije svega ljudi s kojima treba živjeti. Želim ti sreću s posljednjim pitanjem, mladiću. Postavit će ti ga moja kćer."
Crveni se smrznuo kad je to čuo i toliko se čvrsto zagledao u svoju mrlju da mu je počela plesati pred očima. Princeza Tilija malo se namrštila na svog oca, no bila je dobro odgojena i shvaćala je njegove želje. Njezino je pitanje trebalo pokazati da se prosac potrudio naučiti nešto o njoj, da nije razmišljao samo o bogatstvu i položaju koje bi stekao ženidbom. Na trenutak je oklijevala, pitajući se koliko je puta prolazila pokraj Crvenog, a da ga nije ni primijetila, i što je on sve mogao čuti i vidjeti o njoj i njezinim navikama. Naposljetku je slegnula ramenima i postavila svoje pitanje: "Što uvijek nosim u džepu?"
Crveni je dao sve od sebe, doista jest, ali kad je princeza Tilija progovorila, i kad je shvatio da zna odgovor, nije se mogao suzdržati - podignuo je glavu da je samo na trenutak pogleda. I potpuno zanijemio. Lice mu je postalo još crvenije, s lijeve strane, dok je otvarao usta i pokušavao odgovoriti. Stajao je tako u mrtvoj tišini, dok su kralj i princeza čekali odgovor, i gledao u svoje malo sunce. Stražari uz prijestolje počeli su se cerekati. Lakaji uz zidove pokušali su prigušiti hihotanje, ali uskoro je cijela kraljevska dvorana odzvanjala od grohotnog smijeha. Na kraju, gotovo protiv svoje volje, osmjehnula se i princeza.
Crvenom su izbile suze na oči i sve mu se zamutilo pa više nije vidio princezu. Konačno se mogao pokrenuti. Okrenuo je leđa prijestolju i dao se u trk. Istrčao je iz dvorane, a zatim iz dvorca. Trčao je kroz grad i kroz polja i sela sve dok se nije srušio od umora, a kad se odmorio, trčao je još dalje, sve dok nije ostavio kraljevstvo daleko iza sebe. Stao je tek kad se našao na nekoj nepoznatoj obali i bacio se ispod jednog starog hrasta, lijući suze.
Kad je Crveni napustio kraljevstvo, iz njega je istog trena nestala sva crvena boja. Jabuke, jagode, rajčice, svo crveno voće i povrće postalo je blijedo i odbojno, krv je tekla u sluzavoj žućkastoj boji koja je prestravila ozlijeđene ljude, crveni hipogrif na grbu postao je potpuno nevidljiv na svojoj bijeloj podlozi, a crvene kraljevske ruže i svo drugo crveno cvijeće postalo je bljedožuto i gotovo prozirno. Cijelo je kraljevstvo odjednom izgledalo kao da boluje od teške i odvratne bolesti. Čak su i rumeni obrazi princeze Tilije izgubili boju pa je hodala dvorcem blijeda i tužna, dok su je pratile zabrinute i blijede dvorjanke.
Princeza Tilija brzo je shvatila zašto je nestala crvena boja i rekla je kralju da nisu smjeli pustiti Crvenog da ode - on je posve sigurno znao odgovor na treće pitanje. No kralj je rekao da su pravila jasna. Trebalo je odgovoriti na tri pitanja, Crveni nije odgovorio na posljednje pitanje. Umjesto toga odlučio je pobjeći, što nije bila njihova krivnja. Princeza Tilija zašutjela je, ali se s nelagodom prisjetila kako se s cijelim dvorom smijala jadnom mladiću.
Dok je kralj obilazio sve znanstvenike i filozofe u kraljevstvu pokušavajući pronaći način da vrati crvenu boju, princeza Tilija radila je isto što i prije: učila s učiteljima, zabavljala se s dvorskim damama, primala izaslanstva i podanike. No nešto joj je strahovito nedostajalo, neka nijema prisutnost u kutku vidnog polja, napola primijećena ruka koja joj pruža točno onu knjigu u kojoj se nalazi odgovor, točno onaj kolač koji je poželjela pojesti, točno onu loptu koju je izgubila u šumi, točno onu vrpcu zbog koje joj se razvezala pletenica. I tako se princeza Tilija snuždila i postala tiha. Zamišljeno je promatrala kraljevski vrt pun bezbojnih ruža, portrete predaka u hodnicima koji su svi izgledali bolesno i žuto, kraljevske rubine koji su izgledali poput bezvrijednog stakla. I blijede, tužne jabuke. Jedne je večeri tako zamišljeno promatrala svoj stol, i odjednom je shvatila da ne vidi ništa osim tajanstvene ruke u kutku vidnog polja, koja je oduvijek bila crvena. I tako je princeza Tilija donijela odluku, ustala je i spremila se za put, ostavila poruku ocu kralju te se iskrala iz dvorca da pronađe Crvenog. Bez rumenih obraza i u putnoj odjeći, izgledala je poput bilo koje druge djevojke u kraljevstvu. Nitko je nije prepoznao niti pokušao zaustaviti.

https://www.plantea.com.hr/crnika/

Princeza Tilija hodala je i hodala, sve umornija i sa sve više žuljeva na nježnim stopalima. Prešla je preko pet gora i pet rijeka i dolina, sve dok nije ostavila granice kraljevstva daleko iza sebe i našla se na nepoznatoj morskoj obali. Tamo je, ispod jednog starog čvornatog hrasta, pronašla Crvenog. Njegova blistava boja na tren ju je toliko smela da je zastala i izgubila moć govora, no onda je spustila pogled, odlučno dohodala do hrasta i sjela pokraj Crvenog. "Tu si," rekla je. Crveni, kojemu je na desnom obrazu još blistala jedna suza, zagledao se u nju otvorenih usta.
"Da," rekao je naposljetku, "da, tu sam." Blijedih, bezbojnih obraza i neuredna od puta, princeza Tilija nije izgledala baš onako lijepo kao prije pa je Crveni konačno mogao govoriti pred njom. Osmjehnuo se princezi od uha do uha. "Koji je odgovor?" upitala je ona.
Crveni se uozbiljio i rekao: "Onog ljeta prije nego što je kraljica umrla, kralj vas je poveo u šetnju. Bacali ste kamenčiće u jezero cijelog popodneva, a onda je kraljica pronašla mali bijeli kamen koji je s jedne strane imao sivu šaru u obliku labuda. Dala ga je tebi. Uvijek ga nosiš u desnom džepu kaputića."
Princeza Tilija nasmiješila se i kimnula glavom. Ispružila je ruku i dohvatila crveni dlan. "Hoćemo li konačno doma?"
Put natrag bio je ispunjen vedrim smijehom i nevažnim razgovorima. Iz nekog je čudesnog razloga trajao mnogo kraće nego prvi put, i nije se pojavio niti jedan novi žulj. Kad su Crveni i princeza Tilija, držeći se za ruke, prešli granicu, u cijelom je kraljevstvu odjednom bljesnula crvena boja. Ljudi su odahnuli i razveselili se. Crveni i princeza Tilija prošli su kroz mnoga sela i gradove u kojima se slavilo, pjevalo, plesalo i jelo isključivo crvenu hranu. Kralj je bio sretan što mu se kćer vratila živa i zdrava. Čak je zagrlio Crvenog i posjeo ga za kraljevski stol. Održane su svečane zaruke koje su, zajedno sa svim proslavama zbog povratka crvene boje, trajale gotovo cijeli mjesec. Nadmašilo ih je tek veliko vjenčanje, godinu dana kasnije, koje je trajalo puna tri mjeseca.
Princeza Tilija opet je imala lijepe rumene obraze pa Crveni nije mogao izgovoriti niti riječ pred njom, no ona se nije dala smesti. Kad se radilo o važnim stvarima, naredila bi da se Crvenom pripremi njegova stara lijeva cipela s mrljom od tinte. Kad se radilo o manje važnim stvarima... Pa, ponekad je bolje ne pričati previše. Princeza Tilija i princ Jabuka živjeli su dugo i sretno. Njihova su djeca imala najrumenije obraze u cijelom kraljevstvu.

četvrtak, 16. veljače 2012.

Priča o Ljubici


Jednom davno, u nekoj dalekoj zemlji, živjela je kraljevna sa zvijezdom na čelu. Ova kraljevna nije znala da je kraljevna, niti da ima zvijezdu na čelu. Mislila je da je posve obična djevojka koju čeka posve obični život i to joj nije smetalo. Kako je moguće da postoji kraljevna koja ne zna da je kraljevna, pitate me? Eh, to je duga priča. Ukratko, zagubili su je. Kad je naša kraljevna bila još posve mala, dadilje su povele nju i njenu braću i sestre u šetnju pokraj šume. Kralj i kraljica imali su mnogo djece, sve same kraljevne i kraljevići, i prošla su cijela dva dana dok netko nije shvatio da jedno dijete nedostaje. Nitko nije znao gdje točno započeti potragu i, ruku na srce, nitko nije previše revno tražio. Tako je naša mala kraljevna ostala izgubljena. U šumi ju je pronašao siromašni lugar koji je odveo djevojčicu svojoj kući. Žena i on imali su mnogo djece i uskoro su zaboravili da jedna djevojčica zapravo nije njihova. Kad ju je lugar pronašao, nosila je bijelu haljinicu izvezenu ljubičastim cvjetovima pa ju je prozvao Ljubicom. I tako je mala kraljevna odrasla kao posve obična djevojka. Budući da je zvijezda na njenom čelu bila nevidljiva, nitko je nikad nije prepoznao. Ponekad bi, doduše, sanjala da je mjesec zaziva po davno zaboravljenom imenu, ali do jutra bi već zaboravila na to. Bila je posve sretno dijete i spremna voditi posve sretan i običan odrasli život.
Jednog dana, u kraljevstvu Ljubičinog oca kralja izbio je rat. Do njegovog završetka, izginuli su svi sinovi i kćeri koje je kralj imao, a onda je umro i sam kralj. Narod je sa strahom iščekivao smrt stare kraljice i krvavu borbu za prijestolje koja će zasigurno uslijediti. Kraljičini su savjetnici dugo i uzaludno vijećali o tome kako da izbjegnu novi građanski rat. Svatko je od njih mislio da je baš on najpodobniji da preuzme kraljevstvo pa su se ubrzo posvadili. Njihova je svađa danima odjekivala dvorcem, a sluge i straža osluškivali su u strahu. Naposljetku je vijeće svojom vikom probudilo staru kraljevsku dadilju koja je drijemala kraj ognjišta u kuhinji.

https://www.wikiart.org/en/pierre-auguste-renoir/woman-in-a-rocking-chair

“Ludog li vijeća,” promrmljala je dadilja mrzovoljno. “Pa jedna kraljevna još uvijek živi.” Namjestila se malo bolje na jastuke i ponovno zadrijemala, no čuo ju je mali kuharev pomoćnik, koji je to brzo dojavio velikom kuharskom pomoćniku. On je vijest prenio kuharu, koji ju je proslijedio glavnoj kuharici. Glavna je kuharica javila glavnom lakaju, koji je obavijestio glavnu sobaricu, a ona je sve prišapnula glavnoj dvorskoj dami. Glavna dvorska dama prišla je kraljici na prijestolju i šapnula joj da, čini se, postoji još jedna kraljevna. Kraljica je, sjetivši se izgubljene kćeri, skočila s prijestolja (nimalo damski, doista, ali čovjek ponekad jednostavno mora skočiti) i prekinula zasjedanje vijeća.
“Jedno moje dijete živi!” objavila je kraljica. “Moja je kćer jedina prava nasljednica prijestolja. Moramo je pronaći!”
Vijeće se malo snuždilo, no savjetnici su se ipak morali složiti da je to najbolje rješenje. Ali kako pronaći izgubljenu kraljevnu? Razbijali su glave danima, a onda su probudili staru dadilju i pitali je čega se sve sjeća. Dadilja je razmišljala i razmišljala. Prisjetila se da je kraljevnu posljednji put vidjela kad je cijela obitelj išla u posjet susjednom kraljevstvu, a sjetila se i šetnje pokraj šume. Također se sjetila bijele haljine koju je sama izvezla ljubičastim cvjetovima. “I još nešto,” dodala je na kraju, “kraljevna je imala zvijezdu na čelu.” Ovo je malo zbunilo vijeće, jer nitko se drugi nije sjećao zvijezde na čelu, ali dadilja je bila stara i odmah je opet zadrijemala, pa su savjetnici samo odmahnuli rukom. Poslali su dugo i komplicirano pismo susjednom kralju. Objasnili su što se dogodilo i zatražili pomoć u pronalasku princeze. Susjedni je kralj bio vrlo zauzet pa je kratkom objavom dopustio da se u njegovo kraljevstvo pošalje stotinu jahača koji će tragati za princezom, ali napomenuo je da sam ne može pomoći jer još traži svog izgubljenog sina.
Susjedni je kralj imao samo jedno dijete pa je bilo doista neoprezno izgubiti ga. Dječak je odlutao jedne mračne noći bez mjeseca i otad ga nitko nije vidio niti čuo za njega. Susjedni je kralj tražio mnogo godina, pročešljao je kraljevstvo uzduž i poprijeko, no nikako nije mogao pronaći svog sina. Što se dogodilo s izgubljenim princem, pitate me? To nas se, nažalost, trenutno ne tiče. Ali možda ću vam kasnije ipak ponešto ispričati o tome.
Izgubljena kraljevna, princeza znana kao Ljubica, upravo je dorasla do udaje. Nije baš bila sretna zbog toga jer je voljela svoj bučni i prenapučeni dom. Ali stari lugar i njegova žena sve su češće čeznutljivo govorili o danu kad će sva njihova djeca konačno napustiti kuću i kad će se konačno moći prisjetiti tišine. Ljubica je tako već izgubila tri sestre i četiri brata. U njihovom malom selu nije bilo slobodnih mladića pa se jedne lijepe subote rano ujutro Ljubica spremila, lijepo počešljala i krenula u susjedno selo na veliki sajam. S njom su pošle četiri preostale sestre i tri brata. Do kraja dana, svatko je od njih pronašao prikladnog životnog partnera. Svatko, osim Ljubice. To ju je jako začudilo i malo zabrinulo. Ljubica nije bila ružnija od svojih sestara, ponašala se pristojno, smijala se tuđim šalama i imala je vrlo uredno počešljanu kosu, no svi su je mladići iz nekog razloga zaobilazili. I tako cijeli dan. Na kraju je Ljubica snuždeno sjela ispred štale kraj seoske gostionice i zapitala se što nije u redu s njom.
Ljubica nije znala odgovor na to pitanje, ali ja ću vam ga ipak otkriti. To je zbog zvijezde na čelu. Zašto je tako važna ta zvijezda, pitate me? Pa nitko je ne vidi, zar ne? Eh, nije baš tako. Zvijezdu na kraljevninom čelu mogu vidjeti članovi kraljevske obitelji i drugi kraljevići i kraljevne. I, naravno, dadilja. Nitko nije posve siguran zašto je i dadilja može vidjeti, jednostavno je tako. Svi ti zgodni mladići koji su zaobišli Ljubicu nisu mogli vidjeti zvijezdu, istina, ali mogli su je čuti. Kad bi se približili lijepo počešljanoj djevojci, začuli bi tiho mrmljanje na nepoznatom jeziku, nešto što nije bilo upućeno njima, i to bi ih iz nekog razloga toliko uplašilo da bi zaobišli Ljubicu bez ikakvog pozdrava. Eto, sad znate.
Ali Ljubica nije znala. Sjedila je ispred štale i lila suze. U isto ih se vrijeme sramila jer njezine su sestre i braća bili tako sretni. Ljubica bi trebala biti sretna zbog njih, zar ne? Dok je tako sjedila i plakala, kraj nje su prolazili konjušari koji su se brinuli za prijevozna sredstva gostiju koji su odsjeli u gostionici. Jedan je upravo potezao uže na čijem se drugom kraju nalazio neuobičajeno tvrdoglavi magarac. Magarac je revao i tresao glavom, sa sve četiri noge čvrsto ukopan u pod štale, i odbijao izaći iz suhog skrovišta. Ah da, zaboravih vam reći. Kad god neka kraljevna plače, pada kiša. Tako da je sad lijevalo kao iz kabla. Magarac se odupirao, a konjušar je baš odlučio promijeniti pristup i primiti se šibe kad su Ljubičina braća i sestre došli potražiti Ljubicu. Bili su jako dobro raspoloženi i zato, morate razumjeti, malo bezobzirniji nego što bi inače bili. Smijali su se sestrinim suzama i govorili da će joj već pronaći nekakvog muža. 
Najmlađi brat, koji je ujedno bio najrazmaženiji i najšaljiviji, što nije dobra kombinacija, ugledao je magarca i dosjetio se predivnoj šali. “Evo ti muža!” povikao je i oteo uže iznenađenom konjušaru. Svi su se nasmijali. Odvukli su Ljubicu do magarca, nataknuli joj slamnati vijenac na glavu, prebacili joj rupčić preko lica umjesto vela i gurnuli joj u ruke buketić od osušene djeteline. Magarcu su privezali kravatu oko vrata i stavili mu odrpani šešir preko ušiju. Ljubica je bila crvena kao zrela rajčica. Okupljalo se sve više ljudi i svi su se smijali i nazdravljali mladom paru. Naposljetku su posjeli Ljubicu na magarca da je provedu selom. Već su se približili zadnjoj kući u selu, već su svi plakali od smijeha, kad je nebo proparala munja koju je slijedio najstrašniji grom kojeg je selo ikad čulo. Svi su zastali, uplašeni – svi, osim magarca. On se dao u bezglavi trk. Projurio je pokraj posljednje kućice i preko drvenog mosta i uskoro ga više nitko nije vidio.
Nitko osim Ljubice, naravno, koja se grčevito držala za njegovu kratku grivu. Vjetar je otpuhao slamu, buket i rupčić pa je Ljubica sad jasno vidjela da magarac, koji je ostao bez šešira, bježi ravno u najdublju šumu, sve dublje i dublje. Nije se osvrtao na oštro grmlje i niske grane, zaobilazio je panjeve i preskakao potočiće, a zaustavio se tek u samom srcu šume, u najdubljem mraku, sat nakon ponoći. Ljubica je bila izgrebana i blatnjava, a ruke su je boljele od stiskanja grive. Zato je bila sretna kad je ugledala malu drvenu kućicu smještenu ispod prastarog hrasta u središtu šume. Na prozorima su gorjele svijeće i osjetio se miris vatre na ognjištu. Da je Ljubica bila manje umorna, možda bi bolje promislila, no ovako je odmah skočila s magarca i pokucala na vrata.

https://dhanne.deviantart.com/art/Witch-House-in-Helme-110899258

Vrata je otvorila vještica. Nije izgledala poput obične vještice, nije imala izbuljene oči ni ogroman kukasti nos, ali je zato imala čak tri bradavice na bradi i dva požutjela zuba koja su virila ispod gornje usne. Hodala je oslanjajući se na štap i vrlo se zadovoljno zagledala u neočekivanu gošću. “Zar si se izgubila, djevojko?” prela je dok su joj zubi blistali pri svjetlu svijeće. “Mlade djevojke nemaju što tražiti u šumi u ovo doba noći. Ovdje ima opasnih stvorenja!”
Ljubica je bila previše potresena da bi prepoznala opasnost. Ojađeno je počela opisivati sve što joj se dogodilo, od jutarnjeg češljanja do sramote na sajmu. Starica ju je ljubazno slušala i sućutno coktala jezikom, odmjeravajući usput nju i magarca i pitajući se ima li dovoljno veliki lonac. Dok je ona tako slušala, a Ljubica pričala, kroz oblake na zapadu uspio se probiti mjesec i vještica je odjednom shvatila da pred sobom ima kraljevnu. Nijedna vještica, naravno, ne može vidjeti zvijezdu na kraljevninom čelu, ali svaka vještica jako dobro razumije što govori mjesec, a te je noći, sat nakon ponoći, mjesec nježno šaputao predivnoj zvijezdi na čelu naše princeze. Vještica je odjednom bila jako, jako zadovoljna. “Tako dakle,” pomislila je. “Ovo će morati biti nešto jako posebno!”
Nijedna poštena vještica neće pojesti kraljevnu niti kraljevića. Ne, kraljevići i kraljevne moraju biti začarani. Što teže, to bolje. Čarolija mora biti toliko zapetljana da je bude gotovo nemoguće razbiti. Što dulje kraljevna ili kraljević ostanu začarani, to veća slava za vješticu.
Ljubica nije primijetila novu iskru u staričinom oku jer je baš došla do dijela priče u kojem udari grom, a magarac počne bježati. Shvativši i sama ostatak, vještica ju je ljubazno prekinula i još ljubaznije pozvala da uđe u kuću. Ljubica je bila toliko zahvalna da nije ni trepnula, a već se našla uz toplo ognjište sa šalicom čaja u ruci. Magarca je ostavila vani da hvata dah. Vještica je pjevušila sebi u bradu dok je rezala kruh, zagrijavala mlijeko i pokušavala smisliti neku stvarno dobru čaroliju za ovu kraljevnu. Ljubica je pogledom pratila kretanje hrane pa nije primijetila da vatra na ovom ognjištu gori zeleno i da je kotao neuobičajeno crn, baš kao da je izrađen od samog mraka. Stidljivo je i zahvalno primila kasnu večeru. Na njenu veliku sreću, vještica još nije bila smislila ništa stvarno posebno pa nije začarala ni kruh ni mlijeko. Dok je Ljubica jela, starica je pričala kako joj je teško živjeti ovako samoj u dubokoj šumi i kako gotovo nikad nema goste, pogotovo tako mlade i lijepe. Ljubici su se oči polako sklapale.
“Kako čudno,” primijetila je djevojka u sebi sneno. “Ova baka u kutu ima stol pun šišmiševih krila.” Malo se pomaknula da može nasloniti glavu na drveni zid. “Kako zanimljivo,” pomislila je. “Ova baka zidove ukrašava gavranovim perjem.” Odložila je prazan tanjur i šalicu na pod kraj ognjišta, odmah pokraj žabe krastače, a vještica je polako prišla da ih podigne. “Stvarno neobično,” pomislila je Ljubica. “Ova baka ima noge koje izgledaju baš kao kokošje.” I onda je zaspala.
Vještica se široko nacerila, pokazujući da su ta dva žuta zuba doista sve što joj je od zuba ostalo, kad se odjednom njena kućica zatresla. Pogledala je kroz prozor i ugledala magarca. On je upravo odustao od čekanja da ga se netko sjeti i nahrani, te je počeo grickati koru s prastarog hrasta koji je štitio vještičin dom. Vještica je bijesno uzviknula, zgrabila štap i krenula otjerati groznu životinju od svog hrasta.
Vještičin krik probudio je Ljubicu i ona je odjednom posve jasno shvatila gdje se nalazi. Razumljivo, jako se uplašila. Ogledala se oko sebe u potrazi za nekim oružjem i spazila veliku mjedenu pletaću iglu koja je virila iz klupka nevjerojatno crne vune. Zgrabila je iglu kao da je mač i polako se išuljala iz kolibe.
Vještica je vikala na magarca i mahala štapom. Obdaren dugim životnim iskustvom, magarac se odmaknuo izvan dohvata i mudro zaključio da može pronaći drugi hrast. Dok se Ljubica polako šuljala kroz šumu, vještica je još nekoliko puta bijesno puhnula i zamahnula štapom, no zaključila je da je šteta trošiti čarolije na nešto što je već magarac. Zaprijetila je posljednji put i vratila se u kuću. Odmah na vratima shvatila je da princeza više nije unutra. Divlje se okrenula na sve strane, a onda je ugledala princezu - baš u trenutku kad je Ljubica uzjahala magarca i čvrsto se primila za njegovu grivu. Vještica je ispustila još strašniji krik nego prije i potrčala prema magarcu. (Iako vještice često hodaju uz pomoć štapa, opće je poznato da one zapravo mogu posve dobro, i jako brzo, hodati. Štap služi nečemu posve drugačijem.)
Ljubica je vidjela da joj se vještica brzo približava pa je u panici ubola magarca mjedenom pletaćom iglom u dlakavu stražnjicu. Našeg magarca nikad prije nitko nije ubo pletaćom iglom. Suočen s ovim nepoznatim iskustvom, slučajno je učinio točno ono što je Ljubica htjela – dao se u trk. Vještica je bijesno povikala za njim i triput okrenula štap u ruci. Pretvorila se u veliku crnu pticu s tri bradavice na kljunu i poletjela u potjeru.

https://www.pinterest.com/pin/332140541246759237/

Ljubica je čula kako za njom klepeću krila i ponovno je bocnula magarca iglom. Magarac je zaključio da mu se igle nimalo ne sviđaju i dao se u još brži trk, a vještica je iznad njih izbjegavala zapletene grane i proklinjala svoj izbor. Kao ptica nije mogla okrenuti svoj štap i nije se mogla preobraziti u neku drugu životinju. Kad bi se podigla iznad krošnji guste šume, nije mogla dobro vidjeti u kojem smjeru idu magarac i Ljubica, a kad bi se spustila da ih može vidjeti, morala je izbjegavati grane i debla. Tako su Ljubica i magarac uspjeli izletjeti iz šume baš kad se nebo počelo buditi iznad planine na istoku. Ljubica se osvrnula posljednji put i ugledala vješticu kako stoji na rubu šume i maše kvrgavom šakom prema njoj. Poznato je da vještice ne mogu tek tako napustiti svoju šumu. To se može dogoditi samo u noći punog mjeseca, samo jednom u godini i samo nakon kompliciranog rituala koji uključuje pranje nogu u kišnici. A vještice doista ne vole prati noge. I tako je ova vještica morala ostati u svojoj šumi, gdje joj je, uostalom, i mjesto.
Ljubica je drhtala od glave do pete kad se magarac konačno zaustavio u štali kraj gostionice. Gosti i konjušari još su spavali pa se Ljubica spustila s iscrpljenog magarca da mu donese vode. Usput ga je slučajno ponovno bocnula mjedenom pletaćom iglom. Magarac se stresao od vrha ušiju do vrška repa, a onda zaključio da mu je dosta jurnjave za cijeli život i mirno se zaputio prema svojim jaslama. Igla se također zatresla, što je bilo malo čudno. Tresla se i tresla, sve jače i jače, sve dok je Ljubica nije morala ispustiti iz ruke.
Čim je igla dotakla pod štale, pretvorila se u mladog i prilično lijepog princa koji se zbunjeno ogledao i skočio na noge. “Što se dogodilo?” upitao je Ljubicu. Ljubica je otvorenih usta (nimalo damski, zaista) zurila u njega. “Ahm,” rekao je princ, odjednom spazivši zvijezdu na njenom čelu. Brzo je otresao prašinu s hlača, skinuo kapu obrubljenu zlatnim vezom i ukrašenu zlatnim perom, te se duboko naklonio.
“Ja sam princ Robert,” predstavio se princ Ljubici. “Vi ste sigurno prelijepa kraljevna koja me oslobodila moje zle sudbine.”
Ljubica ga je zbunjeno pogledala, no onda je primijetila da princ na čelu ima blistavi mali polumjesec. I odjednom je bila jako, jako sretna.
Robert i Ljubica proveli su cijelo jutro uspoređujući svoje dogodovštine. Pokazalo se da je princa Roberta začarala vještica koja je malo preozbiljno shvatila zadaću zapetljanih čarolija. Pretvorila ga je u mjedenu pletaću iglu, ni po čemu posebnu, a spasiti ga je mogla samo kraljevna koja ne zna da je kraljevna, a koja bi tom iglom pred zoru tri puta ubola u stražnjicu gladnog magarca koji nosi kravatu. Doista pretjerano.
Dok su oni tako pričali i smijali se, probudili su se konjušari i gosti, a među njima i jedan od onih stotinu ljudi koje je stara kraljica poslala u potragu za izgubljenom princezom. Dok je tragač mrzovoljno pripremao konja za još jedan dan jahanja, začuo je dvoje mladih kako se međusobno dive svojim kraljevskim znakovima, zvijezdi i polumjesecu. Sjetio se riječi stare dadilje i, iako sam nije ništa vidio, bio je spreman povjerovati da ta zvijezda postoji ako će se zbog toga moći istoga dana vratiti kući. Poklonio se izgrebanoj djevojci koja je iz nekog razloga vonjala kao magarac, objasnio joj da je izgubljena princeza susjednog kraljevstva i obećao da će je sigurno vratiti doma.
I tako se dogodilo da je izgubljena princeza pronađena. Stara ju je dadilja prepoznala na prvi pogled, a stara ju je kraljica izljubila, oprala i odjenula u najljepše haljine koje je mogla pronaći. Ostalo joj je ime Ljubica jer se čak ni stara dadilja nije mogla sjetiti kako se princeza zapravo zvala. Cijelo se kraljevstvo radovalo, pa čak i savjetnici u kraljevskom vijeću. Uskoro se kao prosac pojavio princ Robert. Njegov je otac bio toliko sretan što mu je izgubljeni sin pronađen da je proglasio cijelu godinu praznikom. Starog magarca, koji je nevoljko i posve slučajno sudjelovao u razbijanju čarolije, kralj je proglasio počasnim članom kraljevskog domaćinstva. Preselio ga je u kraljevske štale i naredio da ga se hrani najfinijom krmom i to isključivo iz zlatnih jasli, te da ga se timari zlatnim češljem i prekriva svilenim gunjem. Magarac nije imao ništa protiv takvog života.
Što se tiče djevojke koja je oslobodila kraljevog sina zle čarolije, kralj bi dopustio princu da je oženi čak i da se još uvijek radilo samo o jednoj od mnogih kraljevni i kraljevića, a kamoli tek sad, kad je trebala naslijediti cijelo kraljevstvo. Kralj je zadovoljno trljao ruke i namigivao staroj kraljici dok su njih dvoje raspravljali o poreznim olakšicama, postupnom ukidanju granica i ekskluzivnim pravima na trgovinu za njihove dvije zemlje.
Tako je dogovoreno najveće vjenčanje koje je ikad viđeno u tom kraju svijeta. Tri dana prije vjenčanja, Ljubica je u zlatnoj kočiji otišla po svoje posvojene roditelje, lugara i njegovu ženu. Oni su u međuvremenu otkrili da je tišina precijenjena i provodili su dane pišući pisma djeci i moleći ih da im dovedu unuke u posjet. Stoga su se rado odvezli na vjenčanje svoje posvojene kćerke i dugo su ostali u velikom dvorcu. U njemu gotovo nikad nije bilo tiho.
Ovdje završava ova priča. Naravno, svi su živjeli sretno i zadovoljno do kraja života. A pogotovo stari magarac, kojeg su princeza Ljubica i princ Robert svakog mjeseca posjećivali i hranili mrkvama i jabukama. Razloga za nezadovoljstvo imali su samo seljaci, koji su godinama, sve do rođenja male kraljevne, rogoborili zbog pomanjkanja padalina u kraljevstvu.