Priča o ribici

Jednom davno, u nekoj dalekoj zemlji, živjela je mala riba. Bila je žuta, s dvije crvene pjege na leđima, a živjela je u maloj fontani u vrtu mladog kralja Ferdinanda. Vrt kralja Ferdinanda bio je toliko velik da nitko nije znao koliko je točno u njemu fontana, čak ni vrtlari koji su ih redovito čistili i hranili ribe, a koji su radili u tri smjene. Fontana s našom ribicom nalazila se u malom labirintu, trećeg slijeva ako se gleda s glavnog ulaza u vrt i ako se ne broje četiri velika središnja labirinta. Pradjed kralja Ferdinanda, kralj Marko, navodno je osvojio ruku prelijepe princeze Tiruline baš izgradnjom silnih labirinata, koje je ona obožavala. Zašto se kralju Marku činilo mudrim da sagradi toliko mjesta u kojima se njegova nevjesta može izgubiti, to je ostalo nepoznato. Vrtlari su se to redovito pitali.

Ovaj labirint, treći slijeva, bio je poznat kao Ružin labirint, jer se u središtu nalazio grm vrlo rijetke sorte ruža. Ljudi su pričali da svaki deseti cvijet koji procvjeta na tom grmu bude od čistog zlata, što je potpuna glupost. Istina je da svake četvrte godine ružin grm proizvede cvijet tako savršenog i neodoljivog mirisa da i najokorjeliji ljudi proplaču kad ga namirišu. Kad je kralj Ferdinand bio dječak, osobno je to potvrdio potajno ubacivši nekoliko latica u podzemnu tamnicu. Zatvorenici su u suzama priznavali najveća zlodjela i molili za oprost. Zato je kralj Ferdinand zapamatio ovaj posebni labirint i ružin grm u njemu, te bi ga redovito obilazio i iščekivao posebni cvijet, iako bi rijetko mogao smisliti praktičnu primjenu za njega. Obično bi ga samo zataknuo u zapučak i projahao kraljevstvom, a ljudi bi mu klicali sa suzama u očima.

Naše se ribice sve ovo uopće nije ticalo. Živjela je u sjevernoj maloj fontani u odnosu na ružin grm, i nije znala čak ni da postoje još tri fontane u susjedstvu. Da je znala, možda bi doplivala do površine i pokušala popričati sa susjedima. Ovako je bila sretna na samom dnu, u sjeni ispod kamenog lista. Sve ostale ribice u njenoj fontani bile su potpuno zlatne pa su se rugale našoj nesretnoj ribici zbog dvije pjege koje je imala na leđima. Ona to nije razumjela jer nikad nije vidjela svoja leđa. Budući da je bila samo riba, nije mogla zamisliti nešto što nikad nije vidjela pa nije ni znala da se razlikuje od ostalih ribica. Ali naučila je sakrivati se od njih. Uvijek je plivala na samom dnu, sakrivena ispod kamenog izbojka.

Zbog toga mladi kralj Ferdinand nikad nije točno izbrojao ribe u fontanama u središtu Ružinog labirinta, što je radio svaki put kad bi obišao ružin grm. Bio je uvjeren da tri imaju po šest ribica, a jedna samo pet. Ta ga je neravnoteža mučila, ali nije se usudio ništa poduzeti u vezi toga. Nitko nije znao zbog čega točno ružin grm proizvede svoj posebni cvijet. Tko zna, možda je to bila posljedica neravnoteže u broju riba? Kralj nije htio riskirati. Naravno, kraljeva teorija bila je potpuno smiješna. Da je ikad proveo ozbiljna istraživanja, otkrio bi da svake četvrte godine ružin grm napadnu vrlo gladni kornjaši, od kojih se grm brani ružom posebnog mirisa. Doduše, da je to znao, ne bi uporno brao tu ružu bez ikakvog razloga. Malo-pomalo, kornjaši su nagrizali grm i s vremenom se on počeo sušiti.

Naša ribica, koja se zvala Blup, nije mogla znati da ružin grm propada. Ali osjetila je kako se fontana polako zagrijava jer je više sunca dospijevalo do kamenog podnožja. Polako se počela izvlačiti iz svog skrovišta u potrazi za hladnijim vodama. Kad bi susrela svoje kolegice, Blip, Blap, Blop, Blep i Pup, one bi teško disale baš poput nje. Više nisu bile raspoložene za šalu. Tako su ribice ujedinile snage i razvile poseban sustav seoba kojima su pratile kretanje sjene po fontani tijekom dana.

Idući put kad je mladi kralj Ferdinand brojao ribice u fontanama, iznenađeno je otkrio da ih je u svakoj fontani po šest. Pažljivije je provjerio sjevernu fontanu i tamo usred plove ribica opazio jednu sa sumnjivim točkama na leđima. Pozvao je vrtlare i pitao ih otkud je došla ta riba, nosi li možda neku bolest, i nije li možda odgovorna za propadanje ružinog grma. Vrtlari su slegnuli ramenima i, u nedostatku informiranog odgovora, rekli: "Možda". Kralj Ferdinand odlučio je naručiti mali akvarij i preseliti ribicu, za svaki slučaj. Postavio je akvarij u svoje odaje, nabavio malo hrane za ribice i pažljivo pratio Blup. Nakon dva tjedna zaključio je da se radi o najdosadnijoj ribici na svijetu. Zato ju je predao maloj kćerki kuharskog pomoćnika i naložio joj da ga odmah obavijesti ako se dogodi nešto čudno.

Mala od kuharskog pomoćnika zvala se Petra i preklinjala je roditelje da joj nabave kućnog ljubimca otkad je znala za sebe. Ali kuhinjsko osoblje nije smjelo držati ljubimce pa su roditelji bili neumoljivi. Tako je Blup slučajno završila kod najpredanije moguće vlasnice. Mala Petra hranila ju je po strogom rasporedu i često premještala akvarij da bi ribica uvijek bila na optimalnoj temperaturi i imala nov i zanimljiv pogled. Tako je Blup provela tri dana u kuhinji, četiri u glavnoj kraljevskoj blagovaonici i po jedan u ostalih pet, usporedbe radi. Zatim dva dana u Petrinoj sobici, tri na vrhu istočne kule, čak je provela jedan dan u štali s konjima. Naravno, ono što je Blup zapravo željela bila je njezina fontana i društvo drugih riba, njezinih poznanica Blip, Blap, Blop, Blep i Pup. Žudjela je za bar malim kamenim izbojkom, tek toliko, da se povremeno može negdje sakriti. Ali akvarij je bio nemilosrdno otvoren. Blup nije imala izbora nego cijele dane zuriti u čudne i nepoznate, zastrašujuće prizore pune boja i pokreta, i u ogromno lice koje se svako malo nadnosilo nad njenim skučenim domom.

Mala je Petra vrlo ozbiljno shvatila svoju ulogu te je pažljivo pratila ribicu i davala mladom kralju Ferdinandu redovna izvješća, sve dok je on nije zamolio da prestane. "Zanima me samo je li to obična ribica ili neki magični uhoda. Ili bolesni uljez. Sve dok se ponaša kao obična riba, ne moraš me izvještavati. Dođi mi samo ako se dogodi nešto iznimno," zapovjedio je kralj.

Mala je Petra bila razočarana, ali poslušala je kralja. Vodila je dnevnik ribljeg ponašanja i pažljivo pratila događaje, i više nije izvještavala kralja o ribljoj svakodnevici. Iz dnevnika ponašanja otkrila je da je ribica najaktivnija kad ima najbolji pogled, te je svojevoljno odlučila da je ta aktivnost dobra. Zato je počela preko dana ostavljati akvarij na prozorima. Počela je s najvišim i najzapadnijim prozorom koji je gledao prema vrtu i svakog dana pomicala akvarij jedan prozor istočnije.

Najistočniji prozor dvorca nalazio se ispod kraljevskog golubinjaka. Golubove je uzgajao i čuvao vrlo mrzovoljni golubar. Bio je mrzovoljan jer je golubove po cijele dane grabežljivo proučavala sokolica koja je živjela u kraljevskoj šumi. Mladi kralj Ferdinand zabranio je da se sokolica ubije. Iako nije bio vješt sokolar, volio je gledati kako sokoli lete i obrušavaju se. Golubar je smio samo otjerati sokolicu štapom, ili joj ponuditi zamjenskog štakora, ako ga je imao pri ruci. Što se u čistom i dobro održavanom dvorcu događalo vrlo, vrlo rijetko.

Sokolica je svakog jutra provjeravala stanje u golubinjaku. Pažljivo bi proučila golubove i odabrala one najmanje i najnespretnije. Odlučila bi se za plijen i zatim pričekala da golubar okrene leđa. Golubar bi je gotovo uvijek čuo na vrijeme, pa tako i onog nesretnog jutra kad se akvarij s našom ribicom našao točno ispod golubinjaka. Golubar je tresnuo sokolicu štapom i ona je načas izgubila visinu. Našla se u ravnini s Blup i procijenila ovaj novi plijen. Iako je bila manja i od goluba i od štakora, naša se ribica prilično ugojila pod Petrinom paskom, a sokolica je imala gnijezdo puno gladnih goluždravih ptića. Zato je prilagodila visinu, sletila na prozor, preciznom kandžom zgrabila nesretnu Blup i odletjela s njom. Mala se Petra vratila u sobu da popuni satnu tablicu točno na vrijeme da vidi sokolicu i ribicu kako nestaju u smjeru šume.

Petra je vikala i plakala i preklinjala pticu da se vrati. To se, naravno, nije dogodilo. Pitala se što će reći razočarani kralj Ferdinand i kako će je kazniti. Nikad nije bila u kraljevskim tamnicama, ali čula je svakakve priče. Do kraja dana toliko je uplašila samu sebe da je počela planirati bijeg. Naposljetku se sabrala i strogo si rekla: "Ne! Neću bježati! Ako već moram otići, ići ću u potragu. Pronaći ću ribicu i vratiti se s posljednjim izvještajem za kralja Ferdinanda. Tko zna, možda je ribica doista bila čarobna, možda je nekako preživjela."

Petra se spremila, spakirala svoju bilježnicu, malo odjeće i hrane, obula najčvršće cipele koje je posjedovala i otputila se u smjeru u kojem je odletjela sokolica. Na svom krevetu ostavila je kratku poruku roditeljima. Objasnila je što se dogodilo i zamolila ih da prenesu kralju obećanje da će njihova Petra učiniti sve što može kako bi se iskupila. Bilo je već kasno kad je Petra krenula pa je noć stigla u kraljevske šume oko dvorca puno prije nje. Iako se bojala putovati šumom po mraku, još se više bojala kraljeve kazne. Zato je hrabro stisnula zube i polako krenula mračnim puteljkom. Hodala je cijelu noć prije nego se usudila prvi put odmoriti. Onda je nastavila razumnijim tempom, držala se malih puteljaka i sakrivala kad bi čula ljude. Nakon nekoliko dana gotovo se potpuno prestala bojati.

Jadna je ribica Blup poživjela vrlo kratko u sokoličinim kandžama. Nakratko je imala najspektakularniji pogled u životu, ali, na svu sreću, nije vidjela tri otvorena ždrijela koja su čekala na kraju puta. Sokolići su se potukli oko ribice sve dok je nisu, ne baš pravedno, razdijelili. Najmanji sokolić dobio je samo komadić leđa s dvije pjege. Kako su sokolići rasli i dobivali sve više perja, pokazalo se da onaj najmanji ima dvije neobične točke na leđima. Braća su ga počela nemilosrdno kljucati, a majka je rijetko bila u blizini da ih spriječi. Jednog dana, kad se majka dugo nije vratila i kad su jako ogladnjeli, sokolići su iskljucali brata tako jako da su ga izgurali iz gnijezda. Jadni je sokolić pokušavao mahati svojim slabašnim krilima dok je propadao kroz granje, ali uspio je samo neznatno ublažiti grozni pad. Bespomoćno je ležao ispod drveta i očajnički mahao slomljenim krilom sve dok se nije otkotrljao i završio gotovo usred puteljka kroz šumu. Tamo je iscrpljeno drhtao kad je naišlo neko nepoznato, ogromno biće i nadvilo se nad njega.

To je biće, stjecajem sretnih okolnosti, bila Petra. Danima se probijala kroz šumu u prilično točnom smjeru i počela se već sasvim dobro snalaziti. Više se nije bojala baš svih zvukova, držala se dovoljno blizu potoka da uvijek ima vode ako ožedni i korisno je upotrijebila znanje o jestivim šumskim plodovima kojima su je roditelji gnjavili većinu života. Petra je zamišljeno zastala nad izgubljenim ptićem i borila se između gladi i nježnosti prema bespomoćnom stvorenju. Na veliku sreću sokolićevu, to je trajalo dovoljno dugo da primijeti dvije točke na njegovim leđima. Petra se sjetila točaka na svojoj nesretnoj ribici i sažalila se nad sokolićem, te je odlučila uzeti ga pod svoje okrilje. Uredila mu je gnjezdašce u najplićem džepu svog kaputa i započela novi dnevnik ponašanja u svojoj bilježnici. Svakog je dana zapisivala što sokolić radi, koliko je i što pojeo i kako napreduje. Mali je sokol isprva bio previše iscrpljen i uplašen da bi radio išta osim ležanja i drhtanja, pogotovo kad je novi odnos započeo bolnim namještanjem krila. Ipak, s vremenom, sokolić je shvatio da te ogromne ruke najčešće donose hranu i vodu, a ponekad i malo maženja. Kako je sjećanje na bol blijedilo, i kako se činilo da ga njegova majka neće pronaći, sokolić se sve više vezao uz svoju mladu spasiteljicu i uskoro više nije mogao zamisliti život bez nje.

Petra je strogo shvaćala svoje dužnosti skrbnice pa se pobrinula da nauči svog sokolića svemu što bi jedan sokol morao znati. Kad joj se učinilo da mu je krilo zaraslo, počela ga je puštati da pada iz jedne ruke u drugu, sve dok snažni zamasi krilima nisu zamijenili plahe. Kad bi opazila šumskog miša, pustila bi sokolića iz džepa da ga sam pokuša uloviti. Kad bi kliknuo, pokušala bi mu uzvratiti što je bolje mogla. S vremenom se toliko izvještila u sokolskom kliktanju da bi slučajno prizvala druge sokole. Prvi put kad se to dogodilo, njezin je sokolić sakrio glavicu u džep i skutrio se. To je Petru toliko raznježilo da je zaboravila sva pravila znanstvene objektivnosti i dala mu ime. "Zvat ću te Točkica," tiho je zatepala u smjeru džepa i pogladila sokolića jednim prstom po glavi.

Sokol je rastao i rastao sve dok nije prerastao Petrin džep. Preselio se na njeno rame i preuzeo dužnosti vjernog čuvara. Pažljivo je pregledavao okolinu, upozoravao na opasnost i povremeno uhvatio zeca za večeru. Petra je također rasla, lutajući kraljevskim šumama. S vremenom je prerasla i kaput i cipele, i gotovo zaboravila kako je završila u šumi. Noću bi se sklupčala u podnožju nekog drveta i gladila Točkicu po vratu, pitajući se kako je život prije izgledao.

Jednog dana, Petra je pronašla svoj stari kaput i u džepu staru bilježnicu. S čuđenjem, kao da čita riječi stranca, pročitala je davne bilješke. Listajući unatrag, prije beskrajnih unosa o sokolu i ribici, pronašla je zabilješke o životu na dvoru. Kuhinjski raspored, imena slugu, popise najpoželjnijih kućnih ljubimaca, mape za brzo snalaženje u labirintima i mnoge, mnoge bilješke o ljubaznom kralju Ferdinandu, njegovim divnim plavim očima i zavidnim jahačkim sposobnostima. Sjetila se kako nije htio ubiti ribicu iako je sumnjao da truje dragocjenu ružu, i kako nije dopustio da se ubije sokolica koja je svakodnevno vrebala kraljevske golubove pismonoše. Odraslim razumom pitala se čega se toliko bojala kao dijete. Prsti su joj po navici mazili dvije točke na sokolovim leđima, kad joj je sinula veličanstvena zamisao. Izgubila je ribicu s dvije točkice. Ako se vrati kralju i ponudi mu sokola s dvije točkice kao zamjenu, sigurno će je primiti natrag na dvor. Možda će je čak pohvaliti za predanost. Na Točkicu će dobro paziti kraljevski sokolari, a Petra će ga moći često posjećivati. Tako bi mogla ponovno vidjeti svoje roditelje i opet živjeti s drugim ljudima.

Petri se sviđao ovaj plan, ali život u šumi učinio ju je vrlo opreznom pa je odlučila pričekati još nekoliko dana i dobro promisliti. No jednom kad je shvatila da bi se mogla vratiti, sve je više i više čeznula za svojim roditeljima i drugim ljudskim bićima, koja je godinama izbjegavala. Naposljetku više nije mogla izdržati. Pripremila se najbolje što je mogla, isplela je veliku pletenicu od svoje duge, neoprane i zapetljane kose, očetkala blato s ostataka odjeće i umila lice u potoku. Zatim je pozvala Točkicu da se smjesti na njeno rame i polako mu objasnila što točno planira učiniti. Sokol nije razumio ni riječi, ali osjetio je Petrinu nesigurnost i protrljao glavom njeno uho u znak potpore. Utješena, Petra se zaputila na daleki put kroz šumu. Kad je pronašla kraljevski dvorac, iznenadila se koliko se manjim doima. Još uvijek je to bio ogroman dvorac, naravno, i još uvijek joj je trebala cijela vječnost da prođe kroz glavni vrt i između svih labirinata dođe do samog ulaza, ali nekako se više nije činio tako zastrašujućim.

Kraljevska je straža sumnjičavo odmjerila Petru na glavnom ulazu. Petra je pokazala sokola i rekla da donosi dar kralju Ferdinandu. Svi su znali koliko kralj voli sokole pa su je propustili. Iako joj se činilo da prepoznaje neka lica, sada starija i deblja, Petra nije nikog oslovila po imenu niti pitala sjećaju li se nje. Ipak je ona bila samo jedno od bezbrojne djece služinčadi koja je živjela u dvorcu. Također je, živeći u šumi, zaboravila da ljudi ponekad razgovaraju o nebitnim stvarima i da obnavljaju povezanost pričama o prošlosti. Petra se cijelim putem nijednom nije osvrnula pa nije primijetila da svi prolaznici, sluge i stražari zure za njom. Polako se, na pristojnoj udaljenosti, stvarala povorka koja ju je znatiželjno pratila kroz dvorac. Petra nije znala da je u šumi izrasla u pravu ljepoticu, čvrstih mišića i smirenog, strpljivog držanja. Odjevena u nešto što je izgledalo poput starih krpa, bosa i prljave kose, bila je neočekivano lijep prizor. Uspravni i budni sokol na ramenu samo je pridonosio dojmu. U glavnoj kraljevskoj dvorani za primanja ljudi su se razmicali pred njom pa se Petra našla pred kraljem Ferdinandom puno prije nego što je očekivala. Zastala je, odjednom nesigurna, i pokušala se prisjetiti kako se treba obratiti kralju. "Vaše veličanstvo," naposljetku je promucala i malo se naklonila.

Kralj Ferdinand sjedio je na kraljevskom prijestolju širom otvorenih kraljevskih usta. Tek kad se meštar ceremonije, i sam s malim zakašnjenjem, tiho i značajno nakašljao, kralj se prenuo i uzvratio ceremonijalnim odgovorom: "Priđi, vjerna podanice, i iznesi svoju molbu. Slušamo te."

Petra se uspravila, duboko udahnula i predstavila se. Opisala je kako je prije mnogo godina izgubila jednu od kraljevskih ribica i kako se dala u potragu, kako nije uspjela pronaći ribicu u šumi, ali je naišla na izgubljenog sokolića i brinula se za njega. Dvor je slušao s potpunom pažnjom i uzdisao na svim pravim mjestima. Petra pokaže kralju sokolova leđa i podsjeti ga na točkice na leđima izgubljene ribice, te skrušeno zamoli kralja da prihvati njenog sokola kao odštetu za izgubljenu ribicu, oprosti joj njene propuste i dopusti joj da se vrati u dvorac k svojim roditeljima.

Netko je u pravom trenutku otrčao u kuhinju po Petrine roditelje jer su se pojavili baš na kraju ove priče. S mnogo suza, i unatoč sokolovom oštrom i sumnjičavom kljunu, zagrlili su svoju izgubljenu kćer i obasuli je poljupcima. Petrin otac, sad već glavni kuhar, u suzama je opisivao kako su je tjednima i mjesecima tražili po šumi, uz pomoć svih kraljevskih stražara, slugu i lovaca. Petra se s krivnjom prisjetila kako se skrivala po deblima i krošnjama, a jednom čak i u potoku, jer je bila uvjerena da je dolaze baciti u tamnicu. To je odlučila prešutjeti pa je samo bez riječi zagrlila roditelje i zaplakala s njima.

Kralju Ferdinandu također su izbile suze na oči, no to na sreću nitko nije primijetio. Kralja je godinama mučila krivnja zbog djevojčice Petre. Zar je bio toliko neumoljiv vladar da je dijete mislilo da mora pobjeći kad je izgubilo običnu ribicu? Krivnja je rasla i rasla sve dok kralj Ferdinand nije odlučio postati najbolji kralj na svijetu. Zapravo mu je prilično dobro išlo, izgradio je toliko škola i bolnica i skloništa za nezbrinutu djecu da ga je cijelo kraljevstvo hvalilo, a i mnoga susjedna. Postao je poznat kao prosvijećeni vladar koji se za podanike brine kao da su najveće blago. Slušao je njihove molbe, uvažavao žalbe i sveo poreze na najmanju moguću mjeru. Susjedni su se kraljevi tome podsmjehivali sve dok nisu primijetili da kraljevstvo pod takvom paskom jednostavno cvate. Jednom su se čak potajno sastali da rasprave treba li preventivno napasti Ferdinanda, prije negoli postane previše moćan. Nakon mnogo rasprave, došli su do dva zaključka. Prvo, Ferdinand nikad neće prvi napasti, time bi ugrozio svoje dragocjene podanike. Drugo, ako oni napadnu prvi, postoji velika vjerojatnost da će ih njihovi podanici napustiti i pridružiti se boljem kralju. Zato su se u miru razišli i pokušali potajno primijeniti neke Ferdinandove metode u vlastitim kraljevstvima. Činilo se da im dosta dobro ide, iako su radili s pogrešnim motivima.

Kralj Ferdinand stigao je razmisliti o svemu dok se sve više ljudi pridruživalo obiteljskom slavlju. Naposljetku je podigao kraljevsku ruku i u dvorani je zavladao muk. Ustao je s prijestolja i dostojanstveno se spustio stepenicama, te stao pred Petru. Iako je često mislio na djevojčicu, jedva se sjećao njezinog lica. Sad, kad je stajala pred njim potpuno odrasla, činilo mu se da prepoznaje oči i bradu, kao i onaj čuperak kose iznad desne obrve koji je uvijek zavijao nalijevo. Kralj je pročistio grlo i biranim izrazima prihvatio sokola na dar. Ispružio je ruku, a Petra je polako postavila Točkicu na kraljevsku podlakticu. Sokol je potpuno mirno, iako s velikim čuđenjem, odmjerio kralja pogledom. Kralj je s jednakim čuđenjem odmjerio sokola. Jedna je kandža prošla ravno kroz šav na rukavu i ogrebala kraljevsku ruku do plave krvi, ali kralj to uopće nije primijetio.

"Prosuđujemo," rekao je svečano, "da se ovako veličanstven dar mora podijeliti s donosiocem." Petra se na tren uplašila jer je pomislila da kralj želi pojesti sokola, ali on je odmah nastavio: "Zato odlučujemo da ćemo podijeliti ovu životinju, kao i sve Naše posjede, Našu krunu, i Naš život, s ovom vjernom podanicom koja je, i ne znajući, svojom službom donijela mnoga dobra Našem kraljevstvu. Naravno," dodao je, "ako ona na to pristaje?"

Petra je s potpunim nerazumijevanjem zurila u kraljeve plave oči sve dok se meštar ceremonije nije stvorio kraj jednog njenog uha i šapnuo joj da ju je kralj Ferdinand upravo zaprosio i da bi sad trebala odgovoriti, po mogućnosti potvrdno. Petra je pocrvenjela do korijena prljave kose, što se na umivenom licu jasno vidjelo. Kralj se Ferdinand nasmiješio, a Petra mu je uzvratila. Ispružila je ruku i na nju je poslušno skočio sokol, praćen klicanjem cijele dvorane. Petrino popratno Da čuo je samo kralj Ferdinand, ali samo ga je on i trebao čuti.

Priređeno je veliko kraljevsko vjenčanje. Podanici su bili posve spremni voljeti svoju novu kraljicu. Iako je bila samo kćer dvorskog kuhara, odlučili su vjerovati da je u šumi doživjela nekakvu magičnu preobrazbu i izmišljali su upravo fantastične priče o njenim dogodovštinama. Susjedni su kraljevi bili vrlo zadovoljni ovim padom u Ferdinandovom statusu. Zaključili su da se doista ne moraju brinuti zbog kralja koji se toliko ponizio da je oženio kćer svoga sluge, i to zbog jednog običnog sokola. To samo pokazuje da susjedni kraljevi uopće nisu shvatili cijelu priču, ali barem su se riješili nepotrebnog straha od izmišljene prijetnje.

Kraljica Petra naviknula se biti na otvorenom pa je sa svojim mužem svakog dana šetala velikim vrtom i lutala labirintima. Najčešće su išli do Ružinog labirinta, čije se ime nije promijenilo iako se ružin grm odavno osušio. Ali ostale su četiri fontane, svaka s po šest ribica u bazenu, koje su održavali marljivi vrtlari. Kralj se Ferdinand potajno sramio svojih besmislenih mladenačkih teorija koje su imale tako teške posljedice, ali nije se mogao žaliti na krajnje rezultate. Podanici su ga voljeli i klicali mu iako nije imao čarobnu ružu u zapučku, a njegova je kraljica bila divnija nego što se ikad usudio ponadati dok je bio prisiljen pregledavati bezbrojne portrete ukočenih neudanih princeza. Zato je s osmijehom gledao ribice koje su plivale u fontanama i Točkicu koji se smjestio na jedan kameni list i pratio ih pogledom.

Sokol je osjećao duboku odbojnost prema ribama i nikad nijednu nije pokušao pojesti, ali volio je promatrati kako blistaju na suncu. Pod budnim sokolovim okom, onim koje nije pratilo ribice, kralj Ferdinand i kraljica Petra smjestili bi se u mekanu travu pokraj fontana, kralj bi položio glavu u kraljičino krilo i pažljivo slušao dok je ona čitala svoje stare zabilješke o ponašanju ribice s dvije točkice na leđima. Kad su prešli na bilješke o sokolu s dvije točkice na leđima, novi ružin grm koji su posadili već je imao dvanaest pupoljaka i tri rascvjetane ruže. Plip, Plap, Plop, Plup, Plep i Bup, ribice u sjevernoj fontani, već su osjetile lagano zahlađenje u vodama svog doma i s olakšanjem počele planirati gnijezda za novu sezonu.

Priča o čarobnjaku

Jednom davno, u nekoj dalekoj zemlji, živio je veliki čarobnjak Mortan. Kao svaki pravi čarobnjak, živio je u visokoj, mračnoj kuli koju je okruživao veliki vrt i opasivao visoki, mračni zid. Čarobnjak Mortan ponosio se svojom kulom i svojim vrtom, ponosio se visinom svoga zida i slavom svog imena - u sedam kraljevstava ljudi su drhtali na njegov spomen. Ponosio se čarobnjak Mortan i svojom djevojkom, ljepoticom Tajanom koju je, kao svaki pošteni čarobnjak, držao zatočenom u svojoj kuli.

Tajana je bila neuobičajeno lijepa i čarobnjak se s pravom ponosio njome. Imala je dugu valovitu kosu, crnu poput gavranova krila, tamne oči koje su blistale kad bi se naljutila i prćasti mali nos zbog kojeg je uvijek izgledala kao da njime para oblake. Također je imala i vrlo tvrdoglavu bradu, ali čarobnjaku Mortanu nos je definitivno bio najdraži.

Čarobnjakova je Tajana bila vrlo zadovoljna svojim statusom u društvu. Imala je najbolji pogled u sedam kraljevstava, šetala je najljepšim vrtom i uživala sve povlastice čarobnjakove djevojke. U strogom smislu, zapravo, nije baš ni bila zatočena – sva su se vrata zaključavala iznutra. Zato bi Tajana hladno otpravila svakog nadobudnog mladog viteza ili princa, koji bi si umislio da treba spasiti djevu u nevolji. Ponekad se događalo da joj junak ne bi povjerovao. Uvjeren da ga je djeva otjerala iz straha i pod prisilom, junak bi potajno u noći preskočio visoke mračne zidine i pokušao ponovno. Takve je čarobnjak Mortan pretvorio u piliće i zatvorio u svoj kokošinjac. Bio je to prostran i ugodan kokošinjac, ali pilići su živjeli u stalnom strahu pred tiranski raspoloženim pijetlom. Koji je oduvijek bio samo pijetao.

Tako je čarobnjak Mortan živio sretno i zadovoljno u svojoj visokoj, mračnoj kuli sa svojom lijepom djevojkom i lijepim vrtom. Ipak, kao svakog pravog čarobnjaka, mučila ga je jedna briga. Prije ili kasnije, neki će mladi junak ponovno preskočiti njegove zidine i pokušati ga ubiti. Čak ako se to nikad ne dogodi, prije ili kasnije, umrijet će od starosti. Svi su čarobnjaci pokušavali izbjeći ovu sudbinu. Najpopularniji način bio je da svoju smrt sakriju u zlatnu iglu, a iglu u jaje, da jaje zatim stave u okovanu kutiju, da zaključaju tu kutiju sa sedam ključeva i sakriju je na vrh najvišeg stabla u najmračnijoj šumi koju mogu pronaći. Čarobnjak Mortan bio je dobro upoznat s takvim metodama i znao je točno koliko su puta zakazale. Osobno je poznavao petoricu čarobnjaka koji su se hvalili da su nepobjedivi, a onda bi ih porazio neki sretni pametnjaković, najmlađi sin nekog beznačajnog kralja. Čarobnjak Mortan nije htio toliko riskirati i sakriti svoju smrt na neko daleko mjesto. Također nije volio jaja, što je bila logična posljedica stanja u njegovom kokošinjcu.

Čarobnjak Mortan dugo je razmišljao i nakon dugog vremena domislio se lukavom rješenju. Bilo je toliko lukavo da je protrljao ruke i triput huknuo, a onda se tek bacio na posao. Uzeo je malo ogledalo i odabrao najdeblju i najdulju trepavicu koju je mogao pronaći. Iščupao ju je i u nju sakrio svoju smrt. Zatim je uzeo lijepi mali dijamant i u njemu izbušio sićušnu rupicu. Unutra je stavio začaranu trepavicu, te umetnuo dijamant u zlatnu ogrlicu između još dva, posve jednaka dijamanta. Ogrlicu je poklonio lijepoj Tajani, tako da mu njegova smrt uvijek bude na oku. Čarobnjak Mortan bio je vrlo zadovoljan ovim rješenjem i uvijek se veselo smijuckao kad bi vidio ogrlicu oko Tajaninog vrata. A djevojka je bila ponosna što poput neke kraljevne nosi dijamante i još je više dizala svoj prćasti nosić.

Jednog lijepog ljetnog popodneva, dok je čarobnjak Mortan u dubokoj šumi brao mahovinu za svoje čarobnjačke potrebe, napokon se dogodilo neizbježno. Do visokih, mračnih vrata u visokom, mračnom zidu dolutao je lijepi mladi vitez. Bio je visok, plavokos, širokih ramena i smiješio se neodoljim nakrivljenim osmijehom osobe koja osmijehom uvijek dobije sve što poželi. Čim ga je kroz skriveni prozor ugledala ljepotica Tajana, zaboravila je i svoj status i svoje dijamante i našeg čarobnjaka. Dotrčala je do vrata i otvorila ih, te pustila viteza u vrt.

Vitezu je bio dovoljan jedan pogled na Tajanine crne oči i prćasti nos da se počne zaklinjati u vječnu ljubav i prijetiti oružjem svakome tko bi se usudio ispriječiti između njih. Tajana je cvala, napola već spremna pobjeći, ali onda se sjetila čarobnjaka Mortana. Upozorila je mladog viteza u čijem je dvorištu. Vitez se smeo na spomen imena kojeg su se plašili svi ljudi u sedam kraljevstava, ali onda je izvukao svoj mač i demonstrirao svoju vještinu. Bacio je jabuku u zrak i, prije nego što je pala na tlo, rasijekao ju na dvanaest jednakih dijelova. Lijepa se Tajana pred ovakvom vještinom jednostavno rastopila, te je bez daljnjih pitanja pokupila svoje stvari i sjela na konja iza svog viteza. Uputili su se prema jugu što su brže mogli. Nadali su se da će daleko odmaknuti prije nego što se čarobnjak vrati, i još dalje prije nego shvati što se dogodilo.

Naš se nesretni čarobnjak Mortan dugo zadržao u šumi, a još dulje u povratku. Uspio je triput ugaziti u mali potok dok je izbjegavao trnovite kupine pa je bio vrlo blatan, vrlo umoran i vrlo ljut. Stoga je po povratku u svoju divnu, čistu kulu krenuo ravno prema kadi, a onda u krevet. Spavao je snom izmorenog putnika i probudio se bolnih mišića. Dok se mrzovoljno motao naokolo, kuhao kavu i provjeravao mahovinu koju je nabrao prethodnog dana, Tajana i njezin vitez odnosili su njegovu smrt sve dalje i dalje. Tek negdje iza podneva čarobnjak se Mortan konačno zapitao gdje je njegova ljepotica. Pretražio je cijelu kulu i vrt, ali nije ju pronašao. Na kraju je otišao do kokošinjca i odabrao najstarijeg pilića. Vratio je nekadašnjeg junaka u početni oblik i dobrostivo mu obećao slobodu ako ispriča što se dogodilo prethodnog dana. Junaku je trebalo neko vrijeme da se prisjeti kako govore ljudi, i još neko vrijeme da protumači ono što je vidio kao pilić. Naposljetku je rekao: "Stranac! I konj! Otišli zajedno... Fina jabuka!"

Čarobnjak Mortan zbunjeno je zaključio da ga je Tajana napustila zbog stranca s finom jabukom, ali nije mogao shvatiti zašto. Bilo im je lijepo zajedno, imali su vrt pun ukusnog voća, uključujući i jabuke, a on osobno nikad nije dopustio da njegovoj djevojci nešto nedostaje. Ne poput nekih njegovih kolega, koji bi svoje djeve zaključali u sobičke na vrhu kule i plašili pričama o zmajevima. On se uvijek mogao dogovoriti sa svojom Tajanom. Čak joj je dao ogrlicu u kojoj je bila sakrivena njegova...

E, tu je čarobnjak Mortan skočio kao da ga je ugrizao miš i trkom se vratio u kulu. Pretražio ju je od temelja do vrha, ali nije mogao pronaći ogrlicu. Brzo je osedlao svog čarobnog konja i smjesta se dao u potjeru.

Iako su Tajana i njezin vitez u međuvremenu daleko odmaknuli, čarobnjak Mortan još ih je uvijek mogao sustići. Njegov je konj bio začaran, a vitezov je nosio dva putnika. I zato se lijepa Tajana svako malo osvrtala i zabrinuto proučavala nebo na sjeveru. Prošlo je puno više vremena nego što se usudila nadati, ali naposljetku je primijetila nedvosmislene znakove: veliku masu crnih oblaka koja se približavala brže nego što je vjetar puhao, mnoštvo vrana koje su letjele prema njima i kreštale u isti glas, muklu tutnjavu kao da cijele vojske idu na njih. Tajana je posegnula u svoj lijevi rukav i izvukla čarobnjakovu maramicu. Bacila ju je preko lijevog ramena i iza njih se odmah stvorila široka vatrena rijeka. Plamenovi su se dizali gotovo tri metra u zrak, a svo je okolno bilje i mnogo nesretnih kukaca u trenu spaljeno.

Čarobnjak Mortan s vremenom je dojahao do rijeke i zapanjeno zaustavio svog čarobnog konja. "Uzela mi je maramicu!" shvatio je. Odlučno je okrenuo konja i vratio se nekih sto metara, a onda se zaletio i preskočio plamenu rijeku u jednom elegantnom skoku. Konj je zadovoljno zarzao na drugoj strani, kao da mu je nedostajalo tjelovježbe, a naš se čarobnjak na to malo čak nasmijao. Onda se zamislio, pa opet okrenuo konja i vratio se do obale rijeke. Sjahao je, posegnuo i podignuo svoju maramicu s tla. "Opasno je ovo ostavljati da samo tako leži naokolo," pomislio je čarobnjak Mortan s dubokim neodobravanjem. Plamena je rijeka nestala istog trena i za sobom ostavila samo široki pojas pepela. Čarobnjak je krenuo dalje, sa sve većim i većim razočaranjem u srcu.

Lijepa Tajana čvrsto je stezala svog viteza rukama oko pasa i svako se malo osvrtala da vidi što se događa iza njih. Tako je primijetila da su se tamni oblaci opet pokrenuli, kao i jata vrana, i da se opet čuje zvuk kao da ih progone vojske. Posegnula je u svoj desni rukav i izvukla čarobnjakov češalj. Bacila ga je preko desnog ramena u duboku travu i u istom trenu iza njih nikne gusta i visoka šuma, potpuno neprohodna, puna sjena i trnja i prijetećih šumova. Zadovoljno se okrenula prema naprijed, uvjerena da će šuma usporiti čarobnjaka.

Čarobnjak Mortan ubrzo se našao na rubu šume koju nije prepoznao i zbunjeno se zagledao u nju. "Ukrala mi je češalj!" shvatio je naposljetku. "Pa ovo je nečuveno!" Okrenuo je svog čarobnog konja i vratio se nekih petsto metara po stazi. Zatim se zaletio i u jednom vrlo, vrlo dugom i elegantnom skoku preskočio cijelu šumu. Na drugom je kraju čarobni konj dvaput zarzao u znak odobravanja, a čarobnjak ga je pogladio po svilenkastom vratu. Zatim je sjahao, sagnuo se i podignuo svoj češalj iz trave.

"Sramota!" odmahivao je glavom. "Tako ostavljati opasne magične predmete po putu!" Onda je ponovno uzjahao konja i nastavio potjeru.

Kad se Tajana sljedeći put okrenula, neugodno se iznenadila. Tamni oblaci. Vrane. Tutnjava. Pokušala je natjerati svog viteza da ubrza, ali njihov je preopterećeni konj već neko vrijeme davao sve od sebe. Potajno je stvarno mrzio vrane. Daleko ispred, Tajana je mogla vidjeti obalu i svjetlucanje mora. Njen vitez i ona nadali su se da će se ukrcati na neki brod i nestati u nekoj dalekoj zemlji, negdje gdje ih čarobnjak Mortan nikad neće tražiti. Ali činilo se da neće uspjeti čak ni dosegnuti obalu. Tajana je sa strahom pretražila svu svoju odjeću, ali nije pronašla više ništa što je pripadalo čarobnjaku. Na kraju je napipala dijamantnu ogrlicu koju je još uvijek nosila oko vrata. Na tren je oklijevala, ali onda je otkopčala kopču i bacila ogrlicu daleko iza sebe. "Možda samo to želi," pomislila je Tajana. "Možda će me sad pustiti da pobjegnem." Na njezino iznenađenje, ogrlica je ostala ogrlica. Samo je ležala na putu i smireno blistala na suncu. Tajana je zagnjurila lice u leđa svog viteza i još ga malo čvršće stisnula, sa strahom čekajući što će se dogoditi.

Čarobnjak Mortan sve se više i više približavao. Sad mu se već činilo da u daljini vidi jednog usamljenog konja i njegove putnike. Još  je malo potjerao svog čarobnog konja i stvarno, nepoznati je konj postajao sve veći i veći i na njemu su se jasno vidjele dvije prilike i dvije glave - jedna plava, a jedna s dugom crnom kosom, poput gavranovog krila. Čarobnjak je bio tako uzbuđen da nije gledao kuda jaše i uopće nije primijetio ogrlicu na putu. Njegov je čarobni konj u punom galopu pregazio dragocjeni dijamant.

Dijamanti su u pravilu vrlo čvrsti i teško ih je uništiti. Ali ovo je bio čarobni konj, a čarobni su konji potkovani čarobnim potkovama. S dijamantnim čavlima. Tako da se najdragocjeniji dijamant našeg čarobnjaka pod kopitima njegovog konja i pod zapanjujuće nesretnim kutem udara raspao u milijun blistavih komadića.

Čarobnjak Mortan pao je s konja kao da ga je oborila nevidljiva ruka i dobro je tresnuo na tvrdo tlo. Osjećao se kao da ga je udarilo pedeset začaranih čekića i bio je potpuno dezorijentiran. Dok je konačno došao k sebi, i Tajana i njezin vitez i njihov konj zadovoljno su zaplovili morem prema nepoznatim i dalekim obalama.

Kao što možda znate, nije baš lako smrskati trepavicu. Nije ni dijamant, ali trepavica je posebno izazovna, a ova je, uz to, bila i začarana. Tako da nije bila uništena u dijamantnom sudaru, nego samo dobro udarena. Kopito čarobnjakovog konja odbacilo ju je visoko u zrak kojim su puhali vjetrovi koji su tjerali tamne oblake, i dogodilo se da ju je progutala jedna izrazito kreštava vrana.

Nakon mnogo vremena, čarobnjak Mortan uspio se pridignuti. Polako, drhtavom se rukom pridržavajući za svilenkasti vrat svog čarobnog konja, krenuo je natrag da otkrije što se dogodilo. Tako je pronašao razmrskane ostatke dijamantne ogrlice. Na trenutak se strahovito uplašio, a onda je shvatio da je još uvijek živ i da je njegova začarana trepavica očigledno preživjela ovu nesreću. Zato se bacio na tlo i proveo nekoliko sati u uzaludnoj potrazi. Na brzinu je rastjerao oblake i vrane da bolje vidi, ali naposljetku se spustio mrak, a naš je čarobnjak odustao, sjeo na pete i pitao se što da sad učini. Njegova je ljepotica već daleko, a njegova je smrt izgubljena u nestaloj trepavici. Tupo je zurio u tlo ispred sebe, obuzet mračnim i tužnim mislima, i tako je ostao sve dok njegov zabrinuti konj nije zaključio da je toga bilo dosta, te ga znakovito polizao po lijevom uhu.

Čarobnjak Mortan duboko je uzdahnuo i zaključio da ne može baš mnogo toga učiniti. Lijepa Tajana napustila ga je, a on nije imao namjeru po cijelom svijetu natjeravati nekoga tko očigledno više nije želio biti s njim. I tko ga je tako besramno okrao i razočarao. Začarana trepavica izgubljena je, i njegova smrt u njoj. Sad će morati živjeti u stalnom strahu, kao bilo koji obični, neznatni čovjek koji nikad ne zna kad će i od čega umrijeti. To ga je stvarno deprimiralo. Naš je nesretni čarobnjak tmurno uzjahao svog konja i vratio se u svoju tamnu kulu. U njoj je besciljno provodio duge dane, očekujući brzu i besmislenu smrt.

Vrana koja je progutala začaranu trepavicu s vremenom je snijela jaje. Tako je čarobnjakova smrt ipak završila u jajetu, ali on za to nikad nije saznao. Iz jajeta se, kad je došlo vrijeme, izlegla mala vrana koja je na vratu, malo sa strane, cijeli život umjesto jednog pera imala dlačicu koja je neobično sličila na čarobnjakovu izgubljenu trepavicu. Mala je vrana pod utjecajem čarobne trepavice izrasla u neuobičajeno veliku vranu, oko koje se druge vrane nikad nisu ugodno osjećale. Zato su se jedne večeri udružile i zajedno je istjerale iz jata. Nesretna začarana vrana bila je vrlo povrijeđena zbog toga. Smatrala je da bi zbog svoje veličine i snage trebala biti vođa i uzor ostalim vranama. Uvrijeđena, odlučila je otići daleko i pronaći novo jato, neko u kojem će neke druge vrane znati prepoznati njezinu vrijednost. I zato se dala na put, letjela je dan i noć, sve dalje i dalje, dok naposljetku nije došla do obale nepoznatog kraljevstva i tamo ugledala nepoznato jato vrana. Naša se čarobna vrana razveselila i započela prijateljski prilazak nepoznatom jatu.

Jato se vrlo uznemirilo kad mu se približila nepoznata ogromna ptica, ali onda su vrane prepoznale prijateljski prilazak i zapanjeno shvatile da se radi o golemoj vrani. Bila je barem pet puta veća od najveće vrane koje su se kolektivno sjećale, a ta je puno lošije letjela. Zato su se okupile i s divljenjem pratile prilazak, a naša se ponosna začarana vrana odlučila malo praviti važna. Ukrasila je prilazak s tri spektakularna obrušavanja koja je jato popratilo uzbuđenim kreštanjem i mahanjem krila. Zadovoljna, naša se vrana popela još malo više u nepoznato nebo da izvede još pokoje obrušavanje, kad ju je sa strane dohvatio potpuno nepoznati vjetar i odbacio je daleko preko nepoznate obale u daleki, daleki nepoznati ocean. Naša je vrana bila potpuno izgubljena. Sama i sve umornija, letjela je u nepoznatom smjeru sve dok je snaga nije posve napustila i onda se srušila u ocean. Nije prošlo puno vremena, a njeno je tijelo nahranilo mnoge morske životinje. Odbačena začarana trepavica, nezanimljiva morskim bićima, plutala je na površini oceana, nošena valovima.

S vremenom, čarobnjak je Mortan shvatio da se iščekujući smrt dosađuje kao nikad u životu. Prolazili su čitavi dani u kojima se osjećao kao da je zatočen u maloj obloj sobici tankih zidova, a zatim dani kad se osjećao kao da leti ili pada, iako je stajao na posve čvrstom tlu u svom vrtu. Bio je uvjeren da polako silazi s uma. Naposljetku je otišao u obližnje selo i dogovorio se s jednom skromnom, ugodnom staricom da mu pravi društvo u kuli.

Starica je imala devetero djece i petnaestero unučadi, te pet praunučadi i još dvoje na putu. Sjedila je u vrtu na suncu, u naslonjaču za ljuljanje, i plela beskrajne nizove papuča i džempera i šalova u svim bojama, i pričala o svom životu, o svim ljudima koje je upoznala i o svemu što su njezini brojni potomci radili. A kad bi pao mrak, sjela bi uz vatru u kuli, plela nizove i nizove čarapa i pričala priče o čarobnjacima, zmajevima i kraljevima. Čarobnjak Mortan slušao je i čudio se. Kako je vrijeme prolazilo, upoznao je njezinu obitelj kao da je njegova vlastita, te bi ponekad u dovršene čarape ubacio pokoji zlatnik. Shvatio je da su čarobnjaci u pričama uglavnom zli i to ga je neko vrijeme mučilo. Odlučio je osloboditi sve zatočene piliće. Poslije toga se osjećao malo bolje.

Jednog dana, starica je umrla, a naš je čarobnjak plakao kao dijete. Više nikoga nije primio u svoju tamnu kulu. Danju je lutao sobama i vrtom, a noću lijegao na svoj krevet, promatrajući zvijezde kroz visoki prozor. Kad bi ih dobro promotrio, sklopio bi oči i učinilo bi mu se kao da pluta, kao da je njegov krevet, kula, a možda i cijeli vrt, samo grumen rahle zemlje kojeg je netko bacio u more. I kojeg sad smireno, pod svjetlom nevidljivog, blagog sunca, nose nepoznati, blagi valovi.